|
boomp3.com
Hoće li zaista biti sve u redu?
To nitko ne zna... ali ne smiješ se dati da te ponesu valovi straha i sumnje, prevelika je to težina za psihu. Ne smiješ si dopustiti da polako kiliziš sa tla na kojem si nekad tako čvrsto stajala, jer kad jednom potoneš do dna sama činjenica da si jednom bila negdje visoko pri vrhu čini se kao čudo, kao nezamisliva realnost što te može svakodnevno izjedati i dodatno opterećivati.
Kako li život može biti težak!-pomislim često. Još ga nisam ni okusila u pravom smislu, još ga nisam ni osjetila, još nisam zadobila najbolnije udarce, a žalim se. I jaučem i kukam. Govorim kako mi je teško. Kako se umaram i posustajem. A to je tek početak. Nisam niti svjesna onoga što me još čeka na ovoj trnovitoj stazi. Uopće nisam. A bilo bi vrijeme da se pomirim sa ovim svijetom. Bilo bi vrijeme da mu se nasmijem u lice i da ga onako ironično pozdravim. Ali ne mogu još. Skupljam hrabrost. I koliko god pokušavala gledati u pozitivnom smjeru, s puno entuzijazma, volje i želje, nakon nekog vremena javi se onaj:" a što ako...?" pa lagano tonem, misli se opraštaju sa optimizom i evo me opet na istom mjestu. Opet licem u lice sa strahom, a iznad glave milijun i jedan upitnik.
I kud onda da krenem? Čemu da se okrenem?
A ako te uz to razočaraju ljudi, situacije, događaji, osjećaji, a izdaju snovi kako naći snagu u sebi da se ustaneš sa poda, obrišeš prašinu i kreneš dalje? To mi se pitanje nameće i jednostavno ga neprestano u glavi okrećem, razmatram, proučavam i analiziram znajući da odgovor može donijeti samo vrijeme. A mogu li ja čekati? Ne znam, ne znam ni to.
Jedino što me ispunjava u takvim situacijama su činjenice da imam razloge da budem sretna, iako možda nisam, jer imam kraj sebe bar 2-3 osobe uz koje mogu bez straha prisloniti umornu glavu, tražiti zagrljaj i utjehu, a dobiti bezuvjetnu dozu ljubavi i razumijevanja. I onda pogledam okolo... hm, pa to je puno, to je... to je... bogatstvo. Ja sam bogata. Zaista jesam!
Hvala Mu na tome... od srca hvala!
|
